Evo, kucam ovaj tekst, a niz obraze mi se slivaju suze radosnice! Prošli smo u finale! :D
Of course, zaj*** vas, nisam plakala od 3. srednje kada sam gledala Bejb, but that’s another story. :D Elem – vaistinu smo prošli u finale. Haters can suck it! A stvarno se osećam neobično srećnom i razdragano tim povodom, verovatno zbog mase grandovanizovanih Srbalja koji se nisu libili da pljuju pesmu zato što u njoj nema „balkanskog“ trilera, tužnih violina, frula, ’armonika i truba. Dakle – suck it. Toliko o vama. Sada o prvom polufinalu.
Još uvek je rano suditi o organizaciji cele stvari, čekaju nas još 2 eventa, ali po ovome što sam mogla da vidim u utorak veče, Moskva 2009. još uvek zauzima apsolutno prvo mesto u organizacionom smislu. Iako je stejdž Esprit Arene u Dizeldorfu zaista impozantan (u poređenju sa norveškim minimalizmom u Oslu 2010.), nije ni prići grandioznosti i megalomaniji ruske prestonice.
O prenosu na RTS-u ne bih trošila previše reči. Hvala PIIIIIIP da je došlo do tehničkih problema, pa smo bili lišeni Duškinog „stručnog“ komentara (ili je samo zaglavila u WC-u od previše piva i kobasica? Nemačka je to!). Iako će neupućenom oku sa strane delovati kao da moj hejt prema imenovanoj baš i nije srazmeran njenoj beskorisnosti, moram samo na kratko da se osvrnem na nju. Njen posao je da bude PR naše delegacije. Štagod to značilo. Neka pi-ariše. Aj dont giv a fak. Ali komentarisanje ESC je nešto sasvim, sasvim drugačije. Zahteva dve stvari: pre svega – potkovanost. Komentator mora u malom prstu imati faktografske podatke o svakoj zemlji učesnici, izvođaču, pesmi. Druga stvar, podjednako bitna – entuzijazam. Duška zvuči kao da čita vodostanje na Radio Beogradu 1. Malo humora i neformalnosti neće ubiti.
Anyhoo, brz pregled prve polufinalne večeri. Startovala je Poljska. Magdalena Tul sa numerom „Jestem“, izvedenom na poljskom, što je za svaku pohvalu. Iako cenim simpatični poljski jezik, samo izvođenje je bilo pomalo naporno. Ekšli, mačka je pobegla iz sobe prvi put. Pesma kroz koju provejava „Vumanajza, vumavumanajza...“ nije uspela da donese Poljskoj mesto u finalu.
Nakon Poljske, na stejdž je izašla simpatična Stella Mwangi, koja je u wakawakaish stilu pokušala da pobere simpatije evropske publike. Na moje iznenađenje, nije uspela u tome. Baš kao ni Aurela iz Albanije, koja je svojom više nego agresivnom izvedbom „Feel the passion“ po drugi put oterala mačku iz sobe. Nota bene, haljina koju je Aurela furala je ista ona koju je nosila i u spotu. Jbg, znam da je kriza, ali o nekim stvarima treba voditi više računa.
Jermeni izgleda imaju fetiš krupnih stvari na stejdžu. Prošle godine, Eva Rivas nam je pevala o kajsiji, dok je u pozadini bila gigantska koštica jermenske nacionalne voćke. Ovaj put, pomalo neshvatljivo, tu je bila bokserska rukavica. Hmh. Da.
Posle Jermena, na scenu stupaju Yüksek Sadakat sa numerom „Live it up“. Kolega blogotviteraš, Denis - lepo je primetio koja pesma je poslužila kao „inspiracija“. Shame on you, Turkey. :) Inače sam provalila da poznato zvuči i ranije, ali nisam baš verzirana u poznavanju Sex Pistolsa, tako da se sada i poslednji komadić slagalice uklopio i imamo celu sliku. A na slici stoji slika grupe Yüksek Sadakat, a ispod tekst „plagijatori“. Ah, da, did I forget to mention, na kraju je tu bila i gigantska ptica (poput one koja je pratila nastup Malte prošle godine), koja je izronila iz velike zelene kugle na kraju pesme. ’Beš mi sve ako znam šta je to trebalo da znači. :S
A onda hajlajt večeri, barem za nas lokalce – na scenu su izašle Nina i prateći vokali i odradili „Čaroban“. Autfiti – odlični, backdrop – odličan, sve je šareno, skreće pažnju, bode oči i totalno baca u retro. Pa ipak – trema je učinila svoje: Nina je imala par nesigurnosti u izvođenju, ali sam sigurna da će to sve biti sanirano do subote. U go, girl. :)
Nakon Nine, imali smo priliku da gledamo ruskog vrapčića. Aleksej Vorobjov (što će reći „vrabac“) je fino izneo numeru koju je producirao jedan od najtraženijih producenata u poslednje vreme, RedOne. E, sad – to što ja lično ne volim RedOne-ov fazon pesama, to je druga priča; činjenica je da je Aleksej lepo odradio svoj deo posla, iako je IMHO, nastup osmišljen katastrofalno, u nekom Džejms Din fazonu, šta li...
Onda smo slušali neobično nazalnu Annu Rossinelli iz Švice, koja nas je sve fino uljuljkala uz laganu, simpatičnu i nepretncioznu pesmicu „In love for a while“. I taman smo se opustili kao treba, kada su na scenu izašli Eldrine iz Gruzije (sa novom pevačicom) i priredili izuzetno jak nastup, „za sve pare“.
Plavušan iz Finske me je neodoljivo podsetio na Toma Dicea iz Belgije (Oslo, 2010), a Glen sa Malte je... pa... Glen sa Malte. :) Komentar je suvišan. Videli ste i sami.
Senit je branila boje San Marina sa osrednjom pesmicom „Stand by“, i prava je šteta što je tako prosečna pesma način da se inače talentovana pevačica predstavi evropskoj publici. Publiku je razmrdala odmah potom Daria iz Hrvatske sa uptempo dance numerom „Celebrate“. Sam nastup je bio OK, mada smatram da je onaj lik koji je na trenutke bio DJ, a na trenutke njen plesni partner bio izuzetno... asimetričan celoj ideji i tempu pesme (pesmica je dance, a on izgleda kao Jack White iz The White Stripes. Ili kao Ville Valo).
Island su predstavljali Sjonni’s Friends. Sa pravom se pitate, hu d hel iz Sjonni? Sjoni je lik koji je prvobitno trebalo da peva ovu pesmu na islandskom nacionalnom izboru, ali je u međuvremenu preminuo, pa su umesto njega uskočili njegovi prijatelji, i na krilima sveopšte skenjanosti zbog te činjenice osvojili kartu za Dizeldorf (mind you, konkurencija im je bila naša draga Jóhanna Guðrún Jónsdóttir). Pesmica ima neki opušteni retro fazon koji možda ne ulazi u uši na prvo slušanje, ali bez sumnje ima kvalitet.
A onda je nastupila „zvezda“ večeri, jedan od favorita za pobedu na celom takmičenju – predstavnica Mađarske, Kati Wolf koja je izvela numeru „What about my dreams“, uplifting pop pesmu u maniru Celine Dion i Lare Fabian, u aranžmanu koji smo do sada čuli nebrojeno puta, ali koji uvek pali.
Posle Kati, komični predah u vidu comedy act-a iz Portugala. Recimo... Village People u portugalskoj varijanti, samo ne toliko gej. :) Neozbiljno i zabavno, sušta suptornost od numere „C’est ma vie“ koju je izvela Evelina Sašenko iz Litvanije. Da se ne lažemo, skoro niko nije slušao pesmu, postojale su druge stvari koje su odvlačile pažnju, riiiight? :)
Azerbejdžan slovi za jednog od favorita i zaista mi nije jasno zbog čega. Pesma je barem 50x lošija od prošlogodišnje „Drip Drop“, sve je nekako mlako, bledunjavo i razvodnjeno. Pa opet, Eldar i Nigar su prošli dalje. Hmh. Na kraju, slušali smo neki hibrid hip-hopa i ... štagod bilo ono drugo, a dolazi iz Grčke. Lukas Jorkas i Stereo Mike su pevali/repovali „Watch my dance“, i to otprilike opisuje ceo nastup. Jedan obučen kao tipičan douchebag, drugi stoji k’o ukopan, a tu je i gomila batica koji skakuću i densuju na najrazličitije načine. However, Grčka ne bi bila Grčka kada ne bi prošla u finale. Od 2004. godine, kada je „institucija polufinala“ uvedena na ESC, Grčka nikada nije prošla bez plasmana u finale.
Elem – da sumiramo! U finale su se plasirale Srbija, Mađarska, Rusija, Azerbejdžan, Grčka, Litvanija, Švajcarska, Finska, Gruzija i Island. U duhu Suzane Mančić iz „starih vremena“, „Srećnim dobitnicima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u narednom kolu!“ :)
I ne zaboravite, sledeće polufinale je već u četvrtak. Konkurencija nije toliko gadna kao u prvom, ali će biti zanimljivo. Predosećam seču favorita. ;)
0 komentara:
Post a Comment
Daaaaa?